Naredba o izmjeni puta, koja je podrazumijevala povratak “skadarske grupe” u kojoj je bilo oko 800 ljudi samo sa Primorja, izazvala je pravu pometnju.

- Tada je puklo zlo među nama - sjeća se Stevo Boreta. - Neki su bili za to da se ipak nastavi put prema Grčkoj, dio je bio odlučan da se vratimo kućama, bilo je i onih koji su htjeli da ispoštuju naredbu i vrate se na zborno mjesto oko Podgorice. Saznali smo da su u međuvremenu Milivoje Mitrović i grbaljski komandant Đuro Ivetić išli u Podgoricu na razgovor s Pavlom Đurišićem. Grupa Grbljana i Mainjana, koja je bila raspoređena po kućama Srba koji su živjeli u Skadru, odlučila je da krene prema Primorju i svojim domovima. Preostali su se uputili ka Podgorici.

Ta odluka o povratku na stara ognjišta, pokazaće se ubrzo, bila je kobna za znatan dio Grbljana i Mainjana. U Baru će ih dočekati partizani i bez isleđivanja, dokazivanja krivice i suđenja likvidirati po kratkom postupku.

Kolona odstupnika u kojoj je bilo nešto naoružanih ljudi, a znatno više običnog svijeta sa zamotuljcima u kojima su bile lične stvari, iz Skadra je kozjim stazama i planinskim vrletima, stigla preko Sutomora do Buljarice. Usput su sreli nekoliko partizana koji su im, pošto su konstatovali “mi smo braća”, kazali da ne moraju da “se veru uz klance, niz klance”, nego da slobodno krenu drumom, jer je bezbijedno. Umornim putnicima popravilo se raspoloženje. Eto i partizani znaju da nismo ni za šta krivi, govorili su među sobom, što je učvrstilo njihovu namjeru da prevale to još malo puta do svojih domova. U Buljarici su se sreli sa borcima Drugog bataljona Prve bokeljske brigade. Na okupu su se našli zajedno komšije, rođaci, kumovi, prijatelji... Uslijedilo je pozdravljanje, cjelivanje, pitali su jedni druge za zdravlje i familije.

- Sat, možda i dva, raspravljali smo oko odlaganja oružja. Taj uslov nam je postavljen, uz obećanje da ćemo ga ponovo ujutru dobiti. Prenoćili smo u jednoj kući u Buljarici, a ujutru su nas postrojili dvojicu po dvojicu, na putu za Bar. Rekli su nam da ćemo biti raspoređeni u njihove jedinice. Dali su nam puške iz kojih su izvučeni zatvarači, a onda oduzeli prstenje i ostalo zlato i drugo što smo imali. Uzeli su čak i donji veš iz naših ranaca - priča Stevo Boreta.

Filip Mikijelj i Stevo Barba, takođe u knjizi “Zločin bez kazne” ističu da su u Baru lijepo dočekani, da im je izvjesni Stevo Jovanović obećao da će svako u svoju komandu u Grbalj, Budvu i Maine i da će kasnije biti raspoređeni u partizanske jedinice. A onda se zapjevala bratska pjesma, zaigralo crnogorsko kolo, u znak veselja pucalo se uvis.

U zgradi barske gimnazije na okupu se našlo oko dvije stotine Grbljana i Mainjana.

KAKO SU OTKRIVENE JAME STEVO Boreta je pošao na mjesto zločina nekoliko mjeseci nakon što je demobilisan. Bilo je to rizično, ali, ispostaviće se mnogo kasnije i - korisno.
 - Pošao sam u Stari Bar, jer mi nije bilo poznato da postoji naređenje koje isključuje tako nešto. Kraj turskih zidina, ispred ulaza, stajao je naoružani stražar. Pitao me kuda sam namjerio i šta tražim po zidinama. Kazao sam mu da nikada nisam bio u starom gradu, da želim da malo razgledam pošto sam se već našao tu. Povjerovao mi je... Vidio sam utonuća u zemlji gdje su se ocrtavale dvije jame. Veća je bila sasvim prepoznatljiva. Dobro sam sve to osmotrio i zapamtio. To je pomoglo da precizno pokažem jame kada smo poslije 47 godina vršili ekshumaciju - ispričao je Stevo Boreta.

- Poslije kratkog vremena - kaže Stevo Boreta - u zgradu su došla trojica komunista sa šterikama i počeli da zapisuju imena i godine rođenja. Bio je mrak, ne znam da li su svi koji su se tu našli popisani. Vjerovali smo da prave spiskove prema kojima ćemo biti raspoređeni u partizanske jedinice. Došli su, međutim, opet poslije ponoći i počeli prozivku. Izveli su napolje prvu grupu od deset, dvanaest ljudi. Opet smo mislili da ih vode u partizanske jedinice. Ponovna prozivka i odlazi druga grupa. A onda su odjeknuli rafali.

U zgradi starobarske škole, užas. Nenaoružani, nemoćni, juče ohrabrivani, a sada prestravljeni ljudi, shvatili su da su prevareni i to od strane onih koje su dobro poznavali, bili s njima u rodbinskim i prijateljskim odnosima, kojima su povjerovali na riječ koja je odvajkada u ovim krajevima značila i više od života. Filip Mikijelj i Stevo Barba, koji su tada imali dvadeset, odnosno šesnaest godina, za svega šest sati su ostarili.

- Mene su ti užasnuti, prevareni ljudi, kao najmlađega poslali da se promuvam i provjerim šta se događa. Provukao sam se pored stražara i krenuo niz stepenice. Svuda oko mene krv, ljudska, topla. Malo dalje od zgrade čujem kako bljuje vatra iz mitraljeza u još živa tijela. Nekako bez svijesti, kao u snu vratio sam se gore - kazao je Stevo Barba kojemu su te noći ubili oca.

A stravičnih prizora je te noći bilo napretek. Kada su prozvali Stanka Rucovića iz Budve, on je ne časeći pucao u sebe iz pištolja, koji je nekako uspio da sakrije i svojom krvlju poprskao šesnaestogodišnjeg sina. Aco Novaković, koji je imao samo šesnaest godina i kojemu su 1943. partizani ubili oca, tražio je da mu poštede život, ali nije vrijedilo.

Kada je strijeljana i četvrta grupa, počelo je da sviće, pa je prestala paljba. No, nije prestalo ubijanje.

- Bile su dvije jame. Obje su iskopali tih nesrećnih dvanaest starijih ljudi. Natjerali su ih da u veću bače leševe strijeljane braće i da ih zatrpaju zemljom i pride velikim kamenjem... Kad je taj posao u tišini obavljen, naredili su im da se kopa druga jama. Risto Knežević je uzviknuo: “Ja za mene grob kopati neću”, a onda se dao u bijeg. Meci su ga stigli na zidinama, nedaleko od jama. Stevo Orlović, koji je pobjegao sa strijeljanja, ranivši pritom jednog od dželata, takođe, nije uspio da pobjegne. Našli su ga ujutru po tragu krvi i ubili, zapisali su svjedoci barskog masakra naglašavajući da su dvanaestoricu starijih pobili lopatama i ašovima.

Dvadeset peto, novembarsko jutro 1944. godine bojile su hladna jesenja kiša i tragovi krvi na zemlji i pločnicima. Pobijeno je 80 ljudi, mahom noću kada se ubice “plaše da vide svoj lik u zjenici žrtve”.

Po kojima su to kriterijumima partizani u Baru zvjerski likvidirali toliko ljudi, a kako su, pak, odlučili da preostalim 130 poštede živote, i dalje su pitanja bez odgovora. Oni, partizani, dakle, će naročito poslije rata, kada preuzmu vlast uništavati i najmanji trag svojih zločina, a svako pominjanje jama i grobnica čiji su oni bili tvorci, predstavljalo je jeres. Za priče o tome se lako mogao zaraditi i zatvor, kao ipak najblaža kazna, jer je ljude tada lako “nosio mrak”.

- Cijela egzekucija je obavljena bez suđenja. Nikom nisu dali priliku ni “a” da kaže. Svi surovo umoreni bili su nevini, čestiti ljudi, koji nikome nisu život prekratili, nikome nanijeli bilo kakvo zlo. Učinili su to na način koji nisu uobičavali ni najljući srpski okupatori. Da te ubije okupatorska vojska poslije bitke, bez suđenja... ajde nekako. Ali da te ubije kum, rođak, komšija, prijatelj, poslije grljenja i veselja, to spada u zločin najgore vrste - riječi su Steva Borete.

Oni koji su izbjegli strijeljanje, neprestano vrijeđani i ponižavani, stigli su preko Virpazara do Cetinja. Pošto su ošišani do glave, raspoređeni su u partizanske jedinice, gdje su određeni za bombaše.


Sutra: Tragedija bratskog rascepa